Zovem se Srdjan Popovic. Rodjen sam u Beogradu 17.10.1970 godine. U to vreme, krajem 70-tih i pocetkom 80-tih godina dvadesetog veka za razliku od danasnjeg vremena u kome kompjuteri predstavljaju naucno tehnoloski bum, tada se kao vrhunac naucno tehnoloskog razvoja smatralo osvajanje svemira i raketna tehnika.

Stripovi, filmovi, serije i naucne emisije ( Neponovljiva naucna emisija Karla Segana - "KOSMOS") doprineli su da se klinci kakav sam bio i ja najvise interesuju da u buducnosti postanu piloti, astronauti ili inzenjeri NASE.

U takvoj atmosferi, osim sto sam zeleo da postanem astronaut zeleo sam takodje da to postanem ODMAH, pa sam osmislio i projekat neke samoubilacke rakete sa kojom je trebalo da sa svojim drugom iz odeljenja odletim na Mars.

Verovatno bi i ja i moj drug ozbiljno nastradali da moj otac nije prozreo sav rizik moje opsesije i na moju srecu povukao sjajan potez. Naime, on nije resio da mi zabrani da se time bavim vec je na moju srecu i zadovoljstvo resio samo da me kanalise u bezbednije bavljenje raketnom tehnikom.

Tako sam jednog dana vrativsi se iz skole, u svojoj sobi zatekao kutiju sa elementima za sklapanje modela rakete R-3 ( dugo godina nezaobilaznim takmicarskim modelom rakete za mlade raketase). Doneo mi je otac sa posla jer je radio u gradskoj tehnici u Timockoj 18.

U momentu dok pisem ovo, klub u Timockoj 18 zahvaljujuci malobrojnim entuzijastima jos postoji, ali nije ni izbliza ono sto je nekada bio.

Kutija je bila lepo oslikana sa grafickim resenjem rakete iz koje kulja plamen, a u pozadini je bilo prikazano i njeno kasnije spustanje padobranom.

S obzirom da je ovo bilo nesto jako konkretno, moja ideja da od 1000 kutija sibica i nesto lima napravim kantu s kojom cu da se dignem u vazduh kao zacetnik ideje leta u svemir ( Kinez Van Hu - pre nove ere- uradio istu stvar i ostavio decu bez oca) brzo je pala u zaborav.

Zajedno sa svojim caletom napravio sam svoju prvu raketu R-3 ne znajuci nista o principima po kojima to sve funkcionise ( Bio sam prvi ili drugi razred osnovne skole).

Otisli smo da je lansiramo u park kod narodne biblioteke ( sadasnji park kod Hrama Svetog Save iako narodna biblioteka i knjige u njoj jos postoje). Raketa je poletela ali se obrnula naopacke i preletevsi nam tik iznad glava zarila se vrhom u zemlju dok je motor jos radio a onda je par sekundi kasnije odbacivsi se u nazad oslobodila padobran koji se prostro po zemlji.

Ja sam bio, prilicno zadovoljan tim spektaklom, ali je bilo ocigledno da smo negde pogresili i to je trebalo popraviti. Kako nije znao vise od toga moj otac me je poslao kod svog kolege i prijatelja Bore Milicevica koji je kao strucnjak, pedagog, entuzijasta i pre svega ljudina, bio prekretnica u mom  daljem zivotu.

Bora mi je odmah odrzao cas osnovne obuke o tome sta je to raketa, sta je centar mase a sta centar potiska i zasto je vazno da raketni motor bude uguran do kraja u telo rakete t.j. zasto ne sme da mnogo strci napolju.

Od tog dana, krece moja opsesija raketnom tehnikom. Drzeci se mog drugog oca Bore Milicevica i godinama uceci sa njim i od njega ostvario sam najpre mnoge pobede na tadasnjim opstinskim, gradskim, republickim i saveznim  takmicenjima mladih tehnicara.

Vrlo brzo, nije mi vise bilo interesantno da sklapam postojece modele vec sam poceo da konstruisem svoje rakete, da unosim inovacije i ideje. O ovome mozete procitati u odeljku Raniji radovi.

Kada mi je i to prestalo da bude interesantno, bacio sam se na studioznije proucavanje, konstruisanje i izradu vlastitih raketnih motora.

Tokom jednog od svojih poduhvata 1987 godine raketno gorivo mi je eksplodiralo u rukama i zadobio sam prilicno ozbiljne opekotine. Tada sam shvatio da kod rada sa zapaljivim materijama nema zurbe.

Sredinom 80-tih, postajem clan legendarnog kluba ARAK ( Astronauticki Raketni Akademski Klub-koji vise u tom obliku ne postoji) i pod budnim okom Bore Milicevica zapocinjem svoje prve radove na raketama jakog potiska od nekoliko hiljada Njutna.

Svoje radove smo jednom godisnje zajedno sa svojim kolegama iz drugih republika bivse SFRJ prezentovali na saveznoj smotri koja se redovno odrzavala na vojnom poligonu Kalinovik. Tu smo isprobavali eksperimentalne rakete koje su letele u visinu oko 5-10km. U medjuvremenu sam upisao masinski fakultet u Beogradu i diplomirao na odseku za Aero-Kosmotehniku.

Poslednju deceniju dvadesetog veka proveo sam razvijajuci amaterski raketni model sa ziroskopskom stabilizacijom. Napisao sam i strucni rad na tu temu. Ziroskopska stabilnost rakete "SLUT".

Tih godina, zajedno sa Borom Milicevicem razvijam sondaznu raketu S 212 koja je trebalo da postigne visinu od oko 20 kilometara, ali su nepravedne i nicim izazvane sankcije dovele do toga da je nikada nismo lansirali. Nismo imali benzina ni da dodjemo do poligona,  a kamoli nesto drugo.

Kao i svaki raketas koji ode dovoljno daleko, i mene je pocelo da svrbi da napravim raketu sa tecnim gorivom. U tome sam uspeo napravivsi raketu VS -44 koja je najpre koristila kombinaciju Kiseonik-Benzin a kasnije sam presao na kombinovanu dvorezimsku hibridnu pogonsku grupu u vlastitoj izradi. O tome mozete videti vise na stranici AKTUELNO.

Takodje, razvio sam i usavrsio rakete na vodeni pogon, pogon sa komprimovanim vazduhom kao i jedan hemijski raketni motor, koji koristi pritisak gasa oslobodjenog hemijskom reakcijom dva jedinjenja u komori motora. O ovome mozete videti vise na stranici ALTERNATIVNO.

Trenutno, imam mnogo ideja i zelja, ali mi je najveca zelja da se oduzim mom pokojnom ucitelju i prijatelju  Bori Milicevicu  koji je osim sto me je naucio mnogim stvarima koje znam, takodje uticao na moje srecno i ispunjeno detinjstvotako. Iz tog razloga i pravim ovaj sajt, kako ne bih dozvolio da njegov rad, znanje, dobrota, vedar duh i entuzijazam ostanu zaboravljeni.